Pogledali smo 'Građanski rat'. Distopijski triler Alexa Garlanda o Americi koja je izgubila demokratski put pada na ispitu iz zrelosti

U “Građanskom ratu” (A24), najnovijem filmu Alexa Garlanda, britanskog scenarista i/li redatelja hvaljenih naslova kao što su “28 dana kasnije”, “Ex Machina” i “Istrebljenje”, takvom razvoju situacije svjedočimo in medias res, u trenutku kad su savezne države Teksas i Kalifornija već proglasile secesiju i otpočele ratnu kampanju protiv odmetnutog predsjednika koji, iako ostaje nedorečen (Nick Offerman nije dobio dovoljno prostora da ozbiljni razradi lik), nekim svojim retoričkim manirama definitivno podsjeća na (umjereniju) verziju Trumpa. Kao i njemu, i imaginarnom se predsjedniku vlast toliko svidjela da je bio spreman izopačiti slovo ustava, pa je proglasio i treći svoj mandat po redu.

Novinarske snage se okupljaju

Protagonistkinja Garlandova filma je Lee Smith (moćna Kirsten Dunst), iskusna, prekaljena fotoreporterka koja je na poslu vidjela sve, dovoljno očeličena, ili možda bolje rečeno, otupljena, da joj masakr kojem ćemo posvjedočiti u prvim minutama – kad prilikom podjele vode netko u očajnoj gomili aktivira bombu – dođe poput uobičajenog dana na poslu. Barem se tako isprva čini.

Mlađahnoj fotografkinji Jessie (Cailee Spaeny) – koju će upravo Lee pravovremenom reakcijom spasiti od toga da s ostalim žrtvama bude rasuta po asfaltu, nesvjesna da je i prije toga bila djevojčin osobni heroj – ovaj će bliski susret poslužiti kao vrlo zgodan povod da iste večeri u hotelu pokuša uspostaviti dublji kontakt s reporterkom.

Nakon što joj rezignirano da nekoliko savjeta, distancirana Lee povlači se u svoju sobu ne sluteći da će se Jessie, zahvaljujući popustljivosti (i alkoholno potenciranim ljubavnim nakanama) njezina stalnog suradnika, Reutersova novinara Joela (Wagner Moura), bez problema izgrebati za mjesto u njihovu automobilu. Na nešto drugačiji način učinit će to i njezin dugogodišnji poznanik Sammy (Stephen McKinley Henderson), veteran New York Timesa i predstavnik novinarstva kakvo je bilo u ranijim, očito sretnijim vremenima, čovjek koji još jednom stvari želi sagledati sa žarišta događanja.

Čovjek je čovjeku vuk

Dok Sammy okolnim putem traži put do Charlottesvillea, sabirnog mjesta snaga Kalifornije i Teksasa (prilično neobičnog političkog savezništva, moram primijetiti), inicijalno određenog za krajnju točku do koje će Lee dopustiti da Jessie ide s njima, odvažna fotoreporterka i njezin jednako odvažni novinarski partner imaju za cilj fotografirati i intervjuirati predsjednika u Washingtonu.

A to je pakleno riskantan plan čak i da se voze idiličnim poljima ljubičica a ne 1400 kilometara preko ratom podijeljene zemlje u kojoj vam svakog trenutka netko može skinuti glavu. U prijestolnici, naime, novinarima gotovo rutinski presuđuju lojalni predsjednikovi ljudi, predostrožnosti radi. To je, sugerira valjda Garland, jedan od mogućih ishoda režimā u kojima predsjednik neovisne novinare naziva izdajnicima i neprijateljima nacije.

Veći dio “Građanskog rata” Garland postavlja kao svojevrsni film ceste u kojem će se preko različitih epizoda predočiti surova realnost postojeće homo homini lupus situacije, put na kojem će Lee s mlađom kolegicom uspostaviti jasan mentorski odnos, iako, sugerirajući koliko malo prvu zapravo dijeli od sloma, i s kakvom lakoćom druga odstranjuje mladenačke slojeve skrupule, redatelj postupno izokreće i redefinira njihovu emocionalnu dinamiku.

Što se tu ustvari zbiva?

Jedna od stvari koja neosporno muči Lee jest mogućnost da je sve to što rade odavno izgubilo smisao i pretvorilo se u zaseban krvavi performans, dok će gledatelja s vremenom vjerojatno sve više mučiti o čemu je u tom građanskom ratu zapravo riječ. Povremeni tragovi koje Garland ostavlja (informacije o inflaciji dolara i ukidanju FBI-ja, između ostaloga) nedostatni su za konkretnije zaključke ili za eventualno ideološko trasiranje sukoba, što je očito svjesna, nedvojbeno ziheraška redateljska odluka.

U svakom slučaju, pokazuju i pojedine scene, ne bez humora (izvrstan cameo Jessea Plemonsa), potencijalne točke rascjepa manje su bitne od stvarnih masovnih grobova koji će u ime proizvoljnih granica biti iskopani, uz očekivane proplamsaje neiskorijenjene ideje bjelačke supremacije kao jednog od nosećih elemenata distinkcije.

Režija respektabilna ali neujednačena

Ako pri izlaganju zbivanja i nije ponudio zadovoljavajući ideološki okvir, ne može se osporiti da su Garlandova rješenja nerijetko više nego solidna, kao što se ne može osporiti da je “Građanski rat” dinamičan, napet i uglavnom respektabilno režiran film čak i kad su pojedine zamisli redatelja i njegovih suradnika manje uspjele. Dojam bi bio snažniji da su postupci skladniji, kvalitativno ujednačeniji.

Konvencionalni totali uhvaćeni dronom funkcionirat će slabije od uzbudljivih sekvenci snimljenih ručnom kamerom, efekti slow motiona, zamućivanja slike i prigušivanja ambijentalnog zvuka učestalom će upotrebom postupno izlizati svoj inicijalni učinak (da bi vrhunac banalizacije dosegnuli u presudnoj sceni), a soundtrack dvojca Salisbury–Barrow povremeno jednostavno isklizne iz dominantnog tona filma.

Impresivno izvedene akcijske dionice pri ulasku u američku prijestolnicu, kad se “Građanski rat” nakratko pretvara u punokrvnu pucačinu, gotovo će magnetskom privlačnošću držati gledateljsku pozornost, kao što su to povremeno tijekom filma, na posve drugoj razini, činili nelagodno atraktivni nokturalni kadrovi snimatelja Roba Hardyja; nelagodni jer su, prošarani eksplozivnim plamenom i tragovima artiljerije na ugašenoj sferi neba, ponekad prilično nalik na kultne fotografije kakve su prije tridesetak godina iz Zaljevskog rata slali dopisnici CNN-a.

Pad na ispitu iz zrelosti

Kad se građanski rat ishitreno krene razrješavati samo u jednom smjeru, a protagonistkinja Lee dosta neuvjerljivo posrne pred napadajem PTSP-a, samo da bi se iz svog stanja jednako brzo trgnula, akumulirana se tenzija samoponišti u bolno predvidljivom trenutku koji će Garlandov film naposljetku pretvoriti u nešto poput površne prodike o manjkavosti ljudske prirode, iščeznuću empatije i općoj dehumanizaciji koja dolazi kao nuspojava svakog rata.

Na određeni način zaokružuje tako i jednu od provodnih niti filma, kritiku onog tipa medijskog angažmana koji tijekom mahnite potrage za senzacionalizmom degradira zvanje i devastira vlastite temelje, pretvarajući se tek u jedan od kotačića okrutnog pokretnog cirkusa koji nazivamo javnim prostorom, a u kojem bi upravo mediji trebali imati korekcijsku, možda i stabilizacijsku funkciju.

Neosporno je da se u svemu tome skriva barem zrnce istine, ali Garland udara u nos tamo gdje bi trebalo tek nježno usmjeriti, i podmeće nepromišljenost tamo gdje bismo očekivali zrelu, kompleksnu perspektivu. U filmu koji se bavi temama ovakve ozbiljnosti, taj je propust presudna razlika između osrednjosti i uspjeha.