Pogledali smo dokumentarac o ženi čije je tijelo laboratorij za najneobičnije bolesti. Urška Ristić je istinska heroina našeg doba
Film Petre Seliškar sniman je 20 godina. Upravo je započeo turneju po nezavisnim kinima diljem Hrvatske
Tek što bi se oporavila od jedne bolesti, naišla bi druga. Film 'Tijelo' podsjeća da je ljudski duh neumoran i da žensko tijelo posjeduje neizrecivu snagu. Da rijetke bolesti - čak i onda kada ih skupljamo kao značke - mogu biti kolekcija vrijedna divljenja. Panoptikum nemogućih ostvarenja.
“Volim svoje tijelo. Toliko se bori za mene da me boli”, govori Urška Ristić, junakinja dokumentarnog filma “Tijelo” slovenske redateljice Petre Seliškar. Doduše, sebe Urška nikada ne bi nazvala junakinjom, prije kolekcionarkom. “Neki skupljaju značke, a ja skupljam rijetke bolesti”. Ova slovensko-hrvatsko-makedonska koprodukcija stoji kao dokaz jednog intimnog istraživanja drugačijeg života; života žene čije tijelo – a samim time i duh i um – napadaju bolesti za koje su mnogi imali sreću nikada i ne čuti.
Svjetsku je premijeru ovaj dokumentarac imao na prošlogodišnjem izdanju Sarajevo Film Festivala, dok je na Festivalu Slovenskog filma Portorož 2023. osvojio nagradu Vesna za najbolji dugometražni dokumentarni film. Hrvatska je premijera održana na netom završenom ZagrebDoxu.
Posebnost “Tijela”, koji je proteklog vikenda započeo turneju po nezavisnim kinima diljem Hrvatske, jest i to da je nastajao punih dvadeset godina, tijekom kojih je autorica pratila neobičan život Urške Ristić, svoje prijateljice. Za Uršku u samom uvodu saznajemo da je bila manekenka, da govori francuski, da je završila glazbenu akademiju te da je profesionalna pijanistica.
Može li se bolest prigrliti?
Dvadeset godina nije malo, a intimni razgovori dviju prijateljica što se odvijaju pred nama – kao i poetski monolozi kojima je redateljica premostila vremenske i sadržajne rupe – pozivaju na meditaciju, kontemplaciju, introspekciju. Upravo to – meditaciju, introspekciju, kontemplaciju – predstavlja “Tijelo”, i to ne samo za svoj autorski tim, već i za svakog gledatelja. Film nas, naime, vodi putem iscjeljenja i samoprihvaćanja.
Pritom – iako za to imaju itekakvog povoda – ni Petra ni Urška ne zalaze ni u kakve patetike ili dubioze, a još su manje pretenciozne: jezik je filma jasan, blizak, intiman, neposredan. Ljudski. “Posvećen majkama i kćerima”, “Tijelo” pitko interpolira arhivske snimke s novim materijalom lomeći linearnost vremena, što doprinosi narativnosti filma.
Premda bismo okosnicu dokumentarca, odnosno bolesti – teške, naporne, izjedajuće, iscrpljujuće bolesti – svi rado stavili u ladicu “ne daj, bože”, Urška pred sam konac filma priznaje da bolest uopće nije strašna. “Da se nisam razboljela, nastavila bih biti egomanijak kakav sam i bila”.
Pismo doktoru Houseu
A put do tog saznanja bio je sve samo ne lak. Mnogo se puta zapitala “kud baš, opet, ja?”, što i ne čudi jer su je bolesti financijski i mentalno osiromašile, ali i izluđivale. Tek što bi se oporavila od jedne, naišla bi druga. A, bome, bilo ih je. Od herpesa do kome, teške sepse i moždanog udara koji je rezultirao demencijom i odlaskom na kemoterapiju, pa do rijetkih bolesti poput encafilitisa i vaskulitisa, tijelo Urške Ristić bilo je poput ljudskog laboratorija na kojemu su bolesti odlučile zaplesati svoje ubojito vrzino kolo.
Kolo je to mnogima nepoznatih koraka – i encafilitis i vaskulitis toliko su rijetke bolesti da je i sama Urška primijetila da se o njima najčešće govori samo u holivudskim serijama. “Pisala sam dr. Houseu neka napokon netko u seriji dobije vaskulitis”, priča u jednom trenu.
Govor, hodanje i prepoznavanje okoline elementarna su ljudska znanja koja je Urška morala ponovno usvajati u tridesetima. Kada se napokon oporavila, udarila ju je nova bolest. “Prvo sam se počela ubijati od alkohola”, našalila se. Ali, zahvaljujući vlastitoj snazi volje, ljubavi i potpori okruženja, Urška uspijeva dokazati da je život uvijek, ali uvijek vrijedan življenja.
Prvakinja u autoironiji
A živi se lakše kada se samom sebi čovjek može nasmijati – i u toj je disciplini Ristić prvakinja. Njen je smisao za autoironiju sveprisutan, njime je film obložen otpočetka pa do kraja, što ga podiže na jednu sasvim novu razinu. Mučnu kemoterapiju, kao i razloge zbog kojih je svojevoljno od nje odustala, opisuje riječima: “To je kao da te slon poj***o i prešao preko tebe” ili “kao da jedeš vlastita govna”.
Pored humora, spašava je ljubav bližnjih – supruga Bojana i kćerki Zoje i Mije. Suprug i ona znali su se svađati “jer su zaboravili da su na istoj strani”, a na roditeljstvo spočetka nije bila spremna. “Bojala sam je se”, kazuje Urška o svojoj prvoj kćeri. “Ali, podsjetila me na stvari koje su stvarno bitne”.
Njena se veličina ogleda i u posvemašnjoj ozbiljnosti s kojom je odgovarala na dječja pitanja na koja mnogi roditelji odmahuju rukom. “Da nema mrava”, objašnjavala je djevojčici Zoji, “cijeli bi svijet bio pun smrdljivog smeća”.
Razmišljala i o samoubojstvu
U Makedoniji je snimljen velik dio materijala, a ta zemlja predstavlja geografsku poveznicu Urške “prije” i Urške “poslije”. Makedonija “izvlači nešto iz nje”, a prizori u kojima nastoji doplivati od obale do jednog jezerskog otoka – uz intimne solilokvije u kojima se dotiče čak i pitanja samoubojstva – teško su opisivi riječima. Treba ih pogledati.
Seliškar je izvanredno iskoristila arhivske snimke koje nam pružaju priliku zaviriti u život koji je Urška, istinska heroina našeg vremena, vodila prije bolesti; snimke koje nam pružaju priliku osvjedočiti se da je ljudski duh neumoran.
Ali i, možda još važnije, da anđeli u ljudskom obliku postoje; da nam dolaze kao prijatelji, liječnici, supružnici. Da žensko tijelo – premda i danas vrlo često omalovažavano na razne načine – posjeduje neizrecivu snagu. Da rijetke bolesti – čak i onda kada ih skupljamo kao značke – mogu biti kolekcija vrijedna divljenja. Panoptikum nemogućih ostvarenja.