Kakvo je nasljeđe Ivice Račana? Za SDP je napravio najviše što je mogao, ali po ljevicu u cjelini bio je katastrofalan

Nasljeđe Ivice Račana možemo gledati kroz tri perspektive

08.02.2005., Zagreb - Konferencija za medije SDP-a o gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj. Ivica Racan. Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Račanovo nasljeđe je svakako puno pozitivnije i od Tuđmanovog i od Sanaderovog i od Milanovićevog i od Plenkovićevog, a ostat će i zapamćen kroz vizionarsku rečenicu, zbog koje ga i danas ozloglašavaju na desnici, a koja se pokazala prilično ispravnom - kad je ocijenio HDZ kao stranku opasnih namjera

Sedamnaesta godišnjica smrti Ivice Račana, bez obzira na to što nije okrugla, jest prilika za osvrt na njegovo nasljeđe. Tim prije što dolazi neposredno nakon parlamentarnih izbora i u situaciji u kojoj su opet dvije ključne teme budući smjer Hrvatske i razvoj SDP-a.

A nasljeđe Ivice Račana možemo gledati kroz tri perspektive. Jedna, ona od najšireg društvenog interesa, jest ona koja se odnosi na državu i društvo u cjelini. Druga se odnosi na nasljeđe u njegovoj partiji i treća na odnos prema ljevici generalno. I treba odmah reći kako su ishodi na ova tri polja sasvim različiti. Pri čemu je to nasljeđe otprilike gradacijsko, tj. najpozitivnije kad govorimo o državi i društvu, nešto lošije kad je riječ o SDP-u i uvjerljivo najgore kada govorimo o ljevici u cjelini.

Most između Srba i Hrvata

Ivica Račan je, kada govorimo o odgovornosti za državu i društvo, prije svega čovjek koji je raspisao prve višestranačke izbore i onda nakon poraza na njima mirno predao vlast. Mi možemo sada govoriti o tome da su okolnosti bile takve da se takva odluka nije mogla izbjeći, pa i o tome da je možda većinskim izbornim sustavom očekivao da će partija s manje glasova, ali širokom infrastrukturom s manje glasova dobiti apsolutnu većinu u Saboru pa da je zato donio izborni zakon koji je na kraju prema dvotrećinskoj većini pogurao Tuđmana i HDZ.

Ali to su samo, više ili manje utemeljena, nagađanja koja opet ne mijenjaju ove dvije epohalne stvari. Ivica Račan je, pored toga, odbio prijedlog vojnog vrha da državnim udarom smijene novu Tuđmanovu vlast i na to mjesto instaliraju njega. Međutim, također, Račan je propustio odigrati ulogu koju je morao pokušati odigrati, ulogu mosta između Srba i Hrvata u Hrvatskoj uoči rata, tim prije što je SDP dobio ogromnu većinu srpskih glasova.

Možda u toj misiji svejedno ne bi uspio i možda bi do barikada, pobune i rata pa posljedično i egzodusa Srba iz Hrvatske svakako došlo, ali barem mu nitko ne bi mogao prigovoriti da nije ni pokušao. Kao što nije. Osim toga, on i SDP su prespavali privatizaciju, krah industrije i osiromašenje najvećeg dijela radnika, bez da su išta od lijevih politika zastupali.

Izvukao Hrvatsku iz izolacije

No, svemu tome unatoč, na izborima neposredno nakon Tuđmanove smrti, pa i zahvaljujući njegovu pametnom strateškom dogovoru s Budišom, on je postao premijer kojeg je dopalo da doslovno izvlači kestenje iz vatre. Pa i da se bavi tzv. beračima kestena ispred Bobetkove kuće, nakon pokretanja istraga za ratne zločine u Haagu.

Drugim riječima, Ivica Račan je postao premijer izolirane i osiromašene zemlje, čiji međunarodni ugled zahvaljujući Tuđmanovoj nacionalističkoj politici praktično više uopće nije postojao. I uspio je taj ugled itekako popraviti, izvući zemlju iz izolacije, pokrenuti izgradnju autocesta i istovremeno istrpjeti otvoreni pokušaj državnog udara na splitskoj Rivi za vrijeme prosvjeda podrške Mirku Norcu te sve napade vojne i nacionalističke desnice.

Sve to jest napravio uz puno kompromisa, mitomansku Deklaraciju o Domovinskom ratu, uz odbijanje da ozbiljnije procesuira sumnjive slučajeve iz privatizacije i iz suštinsko prihvaćanje vrijednosti iz devedesetih, što mu osobno sve upisujem u zamjerke. Ali moguće je da se drugačije, posebno uz Budišu, kojem je i ovo bilo previše, nije moglo. Na kraju je, a to je najtužnije, u kampanju nakon mandata u kojem je zaslužio još jednu pobjedu na izborima, ušao kao vidno umoran i iscrpljen čovjek kojeg je glatko porazio najveći od najvećih splitskih blefera, Ivo Sanader, a svi znamo, kako je rekao Broj Jedan, da je u toj kategoriji konkurencija strašna. Nedugo nakon tog poraza je preminuo.

Odgovoran za dolazak Milanovića

Što se tiče SDP-a, Ivica Račan je prvo sačuvao obraz toj partiji kad je nakon odlaska slovenske delegacije s posljednjeg 14. Kongresa SKJ otišao za njima i nije dozvolio Miloševiću da odigra svoju igru do kraja. Potom je uspio partiju koja je doživjela epohalni poraz sačuvati na životu i nakon nepunih deset godina dotegliti je do vlasti. Istina, to je plaćeno nekom vrstom pakta s Tuđmanom.

SDP je čak jednom i jedva prešao prag, bivajući tzv. konstruktivnom opozicijom, ogroman broj intelektualaca i istinskih ljevičara iz partije je suptilno ispraćen, proizveo je Zdravka Tomca u drugog čovjeka stranke, što je po svemu jedan od njegovih ključnih političkih grijeha, ali je ostavio infrastrukturno i na svaki način politički i društveno relevantnu partiju iza sebe, za koju su stvarno glasali ljudi koji su se osjećali ljevičarima.

S druge pak strane, činjenica da je nakon njega na njeno čelo došao Zoran Milanović također je njegova odgovornost. Pa sad neovisno o tome je li istina da je to bila njegova želja ili nije, odnosno je li točno to da se u taj izbor više nije želio petljati. Ali činjenica jest da je SDP preuzeo čovjek koji s ljevicom nije imao ništa, kao što je činjenica da je degradacija Ustavnog suda počela s njegovim dogovorima s HDZ-om.

Napravio je za SDP najviše što je mogao

No, opet, kad se podvuče crta, Račan je za SDP napravio realno najviše što je mogao. A to posebno dolazi do izražaja danas, kad i nakon sedamnaest godina nebrige i degradacije SDP još uvijek postoji kao relevantna i druga stranka u zemlji, isključivo zahvaljujući tome što mu je on omogućio da preživi.

Na kraju, po ljevicu u Hrvatskoj u cjelini, bio je katastrofalan. Prvo zato što je napravio sve da lijevi intelektualci napuste SDP, a potom jer je sustavno gušio svaku drugu inicijativu na ljevici, od Horvatovog SDU-a, preko Tripalovog ASH-a i Šuvarovog SRP-a pa do Dalmatinske akcije. A pored svega toga, dugo godina je zazirao od javnih manifestacija antifašizma i nije provodio lijeve ekonomske politike kad je bio na vlasti. Posljedice svega toga na ljevici se osjećaju do danas, kad je tek Možemo uspio preživjeti duže od jednog ciklusa, kao lijeva alternativa SDP-u.

Opet, kad se sve zbroji, Račanovo nasljeđe je svakako puno pozitivnije i od Tuđmanovog i od Sanaderovog i od Milanovićevog i od Plenkovićevog, a ostat će i zapamćen kroz vizionarsku rečenicu, zbog koje ga i danas ozloglašavaju na desnici, a koja se pokazala prilično ispravnom – kad je ocijenio HDZ kao stranku opasnih namjera.